уторак, 15. новембар 2011.

" I don't do fashion, I am fashion " - Coco Chanel

Gabrielle Chasnel alias Coco CHANEL (1883 - 1971)
Francuski modni dizajner
Priča o Coco Chanel je u velikoj meri priča o modi 20. veka. Ona je modi dala novo ime. Parfemom CHANEL No. 5 postala je neprevaziđena zvezda svetskog modnog neba. Kao jedan od tipičnih šablona prvovobitnog CHANEL stila, koristila je vojničke uniforme iz II Svetskog Rata, da bi u toj i takvoj formi Coco CHANEL po prvi put prepoznala snažnu i emancipovanu ženu.


Gabrielle Chasnel, rođena je 19. avgusta 1883 godine kao druga ćerka jednog prosečnog uličnog prodavca u Auvergneu
.

Gabrielle je bila vanbračno dete. Njena majka koja je ljudima oko sebe lagala da je u braku, krstila je malu Gabrielle očevim prezimenom. Greškom su joj u krštenici izostavili slovo s, ovaj lapsus calamis nikada nije korigovan, tako je od Chasnel greškom crkvenog službenika nastalo ime velike dive modne scene madame CHANEL.

Gabrielle je odrastala u siromašnim uslovima, u kojima ljubav prema detetu nije imala svoje mesto. Tek što je napunila 12 godina, njena majka umire, a otac dobija pravo brige nad maloletnom Gabrielle. Medutim, otac po prirodi grubijan, nije imao ni volju, a ni emocije prema potomstvu te je tako Gabrielle i njenu sestru smestio u dom za nezbrinutu decu. ''To je jedan od dramatičnih perioda u mom životu, nikada nisam mogla da shvatim bezosećajnost svoga oca, dugo sam patila zbog toga'' - izjavila je jednom prilikom Madame CHANEL.
Napunivši 16 godina, Gabrielle napušta dom, nakon čega počinje da radi kao krojačica. Kasnije se seli u Pariz gde je u početku radila po noćnim klubovima kao igračica i pevačica. U pariskoj noćnoj sceni” je dobila nadimak Coco koji nakon izvesnog vremena postaje njeno pravo” ime. Njena velika želja je bila da se bavi dizjanom i izradom famoznih šešira koji su u tom dobu bili neprevaziđen modni detalj svake dame.
Nakon što je upoznala izvesnog” gospodina kome se ni dan danas ne zna ime, CHANEL je mogla da otovri svoj atelje i počne s realizacijom dugo željenog sna, s obzirom da joj je on poklonio sredstva kojima je to mogla da ucini..

Prodaja njenih kreacija krenula je bombastično, tako da je nakon kratkog vremena otvorila svoj prvi butik šešira u Parizu.

Gabrielle ne samo da je kreirala izvrsne šešire, već nakon kratkog vremena svoje mušterije počinje da intrigira sjajnim i jednostavnim kreacijama ''nove mode”” tog vremena koja se odlikovala smelošću.
Famozni ''crni mini”” je postao jedan od plemenitih proizvoda pariske luksuzne scene. Ukratko nakon ulaska na velika pariska modna vrata, otvaraju se butici pod imenom CHANEL u Deauvilleu i Biarritzu.

Coco se s vremenom ne dokazuje samo kao vrsna modna dizajnerka već kao iznad svega lukava i sposobna poslovna žena. Njen ulazak na svetsku modnu scenu nije prouzrokovala CHANEL moda već neprevaziđen i dan danas jedan od najprodavanijih parfema ''CHANEL No 5”. Ovaj parfem je ujedno i prvi u istoriji prezentovan i prodavan pod imenom njegovog kreatora.
30-ih godina rejting madame CHANEL počinje da opada, tada je viđena u društvu nacionalsocijalista, te se smatralo da sarađuje i simpatiše sa njima, a prijateljstva sa visokim nemačkim oficirima će je kasnije dovesti do propasti.

Za vreme rata, CHANEL se povlači sa modne scene i sve aktivnosti iz ove oblasti svodi na minimum. Vreme zatišja koristi kako bi dizajnirala novu kolekciju za koju kao inspiraciju koristi tadašnje naci uniforme, da bi u toj i takvoj formi Coco CHANEL po prvi put prepoznala snažnu i emancipovanu ženu. Tog trenutka je nastao CHANEL stil kojem je ostala verna do kraja života.
Coco i njeni ljubavnici
Njen dugogodišnji ljubavnik i nekadašnji finansijer Arthur Capel se u Engleskoj venčava, ubrzo nakon toga gubi život u tragičnoj saobraćajnoj nesreći na Azurnoj Obali. Mnoštvo njenih ljubavnih veza je trajalo vrlo kratko, kao da je posedovala neizmernu želju za upoznavanjem moćnih, solventnih i muškaraca koji su vrlo brzo pokazivali svoje slabosti prema njoj.

Svojevremeno se vidala i sa ruskim plemićem Dimitrijem Pavlovičem, ali i susreti sa Vojvodom od Westminstera, Hughom Richardom nisu manjkali.

Tek 1954. se ponovo vratila u modni biznis
iz samo-nametnutog izgnanstva. Jedan francuski modni magazin objavio je katastrofalne kritike, najverovatnije da bi je kaznio, a ona je imala fantastičnu kolekciju: kaputiće od tvida i žerseja te meka i udobna odela. 1950-ih i 60-ih godina Chanel je bila na vrhuncu karijere.Počela je odevati sve slavne – od Brigitte Bardot, Jane Fonda, Elizabeth Taylor i Marilyn Monroe do Jackie Kennedy. 


Modna urednica Suzy Menkes kaže da je tajna Coco Chanel u čistoći i modernosti njenih kreacija, u samom znaku slova “C,” koji se njoj čini vrlo vizionarskim, modernim i dinamičnim. Tome je, kaže ona, pripomoglo i dobro vođenje kompanije i Chanel branda otkako je Coco preminula. Karl Lagerfeld je svakako osavremenio Chanel, kaže Suzy Menkes. Zbog toga je, smatra ona, Chanel još uvijek ikonski brand. A inspiracija mu je zapravo i dalje – sama Coco Chanel.
Evo kako Karl Lagerfeld crta Coco danas


 

Tada, po povratku u Pariz priređen joj je “vatreni” doček, ljudi na ulicama su je gledali popreko, a modna industrija nije želela ni da čuje za nju. Predbacivali su joj saradnju sa nacionalsocijalistima, mrzeli je zbog neskrivene ljubavi sa jednim od naci oficira i pretili joj smrću ukoliko ne napusti Pariz. Nabacivali su joj na nos i bekstvo iz Francuske, boravak u Švajcarskoj u toku rata, manjak patriotizma. Kratko i jasno okarakterisali su je kao izdajicu francuske nacije... Ostala je čvrsta i nesalomiva, ostala je istrajna i doživela još jedan procvat, da reklo bi se ponovno rađanje jedne nove madame CHANEL. Kolekcija na kojoj je radila u toku rata je napokon prezentovana, a najveći uspeh je doživela u Sjedinjenim Američkim Državama. Ovom kolekcijom je postigla ''100% pogodak, a po prvi put u istoriji mode su se žene odevene u dvodelni, legendarni CHANEL kostim osećale privlačnim i neodoljivim. Amerikanci su CHANEL obožavali toliko, da su 1969 na Broadwayu inscenirali njenu životnu priču. Ulogu Coco Chanel igrala je Katherine Hepburn. Na osnovu predstave, snimljen je i film o životu legendarne Coco.
Njeni prijatelji su govorili da se plašila tame i noći, zbog toga je poslednje godine svog života jela i spavala u famoznom Ritzu, odakle su joj po potrebi slali osoblje u kuću i atelje.
Radila je bez prestanka, sve do duboke starosti kada ju snaga izdaje, a ona odlučuje da se povuče sa modne scene i modu prepusti drugim, inovativnim, novim generacijama talenata. Umrla je u 87-oj godini života, 10. januara 1971 u toku priprema poslednje oproštajne kolekcije.
Njeno delo će ostati nezaboravno.

Danas je Karl Lagerfeld šef dizajner kuće CHANEL, upravo po izboru legendarne Coco.


"Bila je puna kontradikcija. Povremeno bi bila vrlo nesretna i usamljena. S druge strane, imala je razdoblja života kad je bila jako srecna i osećala veliko postignuće u životu. (...) Iako je imala nekoliko vrlo prisnih prijatelja, umrla je osećajući se vrlo usamljenom."
Njen je otac bio putujući trgovac. Nikad se dugo nije zadržavao na jednom mestu. Prodavao je dugmad i vrpce, neke od elemenata koji će se kasnije videti u modnim kreacijama Coco Chanel.
U sirotištu je pored toga sto je naucila da sije, otkrila elemente koje će od nje učiniti veliku modnu kreatorku: mešavinu tame i svetla, crnog i belog. Biseri, na primjer, koji su veliki deo stila Coco Chanel, podsećaju na zrna krunice koje su nosile časne sestre, kao i pojasevi koje su nosile oko struka. U to su vreme žene još uvek nosile korsete. Nosile su haljine u kojima nisu mogle disati, a još manje hodati, trčati ili raditi. Coco Chanel ‘skinula’ je s njih korsete, kao i neke nepotrebne ukrase: velike perjem obložene šešire te odeću vrlo jarkih boja.
Misterija saradnje Coco Chanel s nemačkim okupatorima za vreme Drugog svetskog rata Ogleda se u tome sto je ona imala vezu s Nemcem koji je bio dvostruki agent i istovremeno radio za Britance i za Nemce.

Pored modnog " must have" crne haljine za koju mozemo da zahvalimo Coco Chanel, ova zena postavila je jos jedno modno pravilo- mala kozna torbica.


Coco je prvu malu koznu torbicu u dizajnirala jos 1923. godine ,tri godine posle prve male crne haljinice -s idejom da stvori "modni komad" koji će biti dugovecan, nosiv uz svaki stil i u svakoj prilici i prihvatljiv za sto vise zena sveta.


Ideja je bila odlicna, sto potkrepljuje i cinjenica da zene gotovo uvek posezu za malom torbom kada zele naglasiti eleganciju, prefinjenost i zenstvenost. Ili jednostavno kada nemaju modnu inspiraciju ,jer to je uvek IN...


Mala crna torbica i danas je omiljena jer svaka zena koja poseduje jednostavnu chenel malu trobicu, zna da je moze nositi po danu, dok je za vece dovoljno malo nakita i odgovarajuca toaleta...
U sledecem javljanju vise o ovoj famoznoj I neprevazidjenoj torbi.







Moj predlog za Chanel izgled je, jedan smeliji, s grubim cizmama i koznom rokerskom jaknom, a a drugi svedeniji sa spic cipelama .

недеља, 6. новембар 2011.

Koliko puta ste imale idealnu kombinaciju ispred ogledala, ali niste imale hrabrosti da tako odevene izadjete na ulicu?
Neka ova jesen bude drugacija,a i ti sa njom i priusti sebi neku modnu ludost. Zaroni u svoj orman i nadji neki komad koji si kupila, jer ti se mnogo dopao, iako si znala da je tesko da ces imati priliku da ga obuces, ali prosto je morao biti tvoj. Ako nema u tvom ormanu, mozda ima u ormanu tvoje mame ili odrasle cerke. Ne brini se da li je tom komadu proslo vreme, jer sada se sve nosi, a vintage posebno. Ukombinuj sa nekim tebi dragim komadom za ovu zimu i istrci u ovaj vetar i lisce sto ga nosi, potignute glave, al ne nosa...i ne zaboravi crveni karmin, on je zaista poseban, donece ti sigurnost i samopouzdanje da radis pravu stvar.
Moja modna ludost je mini suknja sa sljokicama u kombinaciji sa cvetnom kosuljom, crvenim kaisem, kratkim sakoom i motorkama, koje su meni apsolutni must have za ovu jesen. Dakle ako su farmerke odavno usle u pozorista i opere, vreme je da i sljokice ugledaju svetlost dana.

Budi hrabra, kombinuj cvece sa karo sarom, srca sa tvidom, sljokice i otvorena ledja sa grubim cizmama... samo je tvoja masta granica, a ono jedino o cemu moras da vodis racuna je da u svim tim sarama ima jedna boja koja ih spaja.

петак, 4. новембар 2011.

HOT 97 IS HIP HOP AND R&B

HOT 97 IS HIP HOP AND R&B
Nekima je zao, a neki kazu da je sama uradila sve da ne bude vise s nama. U svakom slucaju, glas i interpretaciju koja nas vraca u neka ranija vremena, svojstvena Amy, necemo jos dugo cuti. Ipak, neke pesme snimljene pred njenu smrt polako, kao dozu, objavljuju diskofgafske kuce, da bi jos neko vreme uzivali u njenim "novim" pesmama.
Pustite link, na njemu su dve pesme koje se vrte u krug, radite nesto i uzivajte u fantasticnom glasu koji je pun emocija i nostalgije.

среда, 26. октобар 2011.

U susret koncertu Sade - No Ordinary Love



"No ordinary love"
I gave you all the love I got
I gave you more than I could give
I gave you love
I gave you all that I have inside
And you took my love
You took my love
Didn't I tell you
What I believe
Did somebody say that
A love like that won't last
Didn't I give you
All that I've got to give baby
I gave you all the love I got
I gave you more than I could give
I gave you love
I gave you all that I have inside
And you took my love
You took my love
I keep crying
I keep trying for you
There's nothing like you and I baby
This is no ordinary love
No ordinary Love
This is no ordinary love
No ordinary Love
When you came my way
You brightened every day
With your sweet smile
Didn't I tell you
What I believe
Did somebody say that
A love like that won't last
Didn't I give you
All that I've got to give baby
This is no ordinary love
No ordinary Love
This is no ordinary love
No ordinary Love
I keep crying
I keep trying for you
There's nothing like you and I baby
This is no ordinary love
No ordinary Love
This is no ordinary love
No ordinary Love
Keep trying for you
Keep crying for you
Keep flying for you
Keep flying I'm falling
I'm falling
Keep trying for you
Keep crying for you
Keep flying for you
Keep flying for you I'm falling
I'm falling

субота, 22. октобар 2011.

Mostarske kiše


U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,
jao kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi joj glava, ne bi joj glava,
jao kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
još nedozrele.

Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
sve sam joj govorio.
I plakala je na moje ruke, na moje reči,
govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
telo ti zdravo što se praviš svetica,
a padale su svu noć neke modre kiše
nad Mostarom.

Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
Pitala me je imam li brata, šta studiram,
jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
sve me je pitala.
Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
sačuvaj Bože,
da li je volim, tiho je pitala,
a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela il' nije smela,
vrag bi joj znao.

Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
njene oči ptica, njena bedra srna,
imala je mladež, mladež je imala,
ne smem da kažem,
imala je mladež, mali ljubičast,
ili mi se čini.

Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku,
volim li Rilkea - sve me je pitala,
a na oknu su ko božićni zvončići moga detinjstva
zvonile kapi
i noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
Ej, Sulejmana othranila majka.

Ona je prostrla svoje godine po parketu.
Njene su usne bile pune kao zrele breskve,
njene su dojke bile tople ko mali psići.
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek,
De Gol, Gagarin i koještarije,
sve sam joj govorio,
ona je plakala, ona je plakala.

Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,
svuda sam je vodio,
u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
pod starim mostom Crnjanskog joj govorio,
što je divan, šaputala je, što je divan.

Kolena joj crtao u vlažnom pesku,
smejala se tako vedro, tako nevino,
ko prvi ljiljani,
u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
pod teškim turbetom;
na grob Šantićev cveće je odnela,
malo plakala, kao i sve žene,
svuda sam je vodio.

Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi,
pišem neke pesme,
u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
i ništa više,
a padale su svu noć nad Mostarom neke
modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela, il' nije smela,
vrag bi joj znao.

Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,
bledunjavo sunce - izgladnelog dečaka nad Mostarom
ne umem zaboraviti,
ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
njen smeh što je umeo zaboleti kao kletva;
onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas;
ni one teške, modre kiše,
o jesen besplodna, njena jesen...

Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,
sve je govorila,
malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni
mrava zgaziti,
smejao sam se - on je ubica, ti si dete;
ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja
"Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo
u izlozima ne umem zaboraviti,
onu besplodnu gorku jesen nad
Mostarom,
one kiše,
ljubila me je po cele noći, grlila me
i ništa više, majke mi,
ništa drugo nismo.

Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše,
jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
otkuda tamo,
ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
ja više ne mogu, ja više ne umem
izbrisati.

Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
imam li devojku,
da li ikad pomislim na nju, na onu jesen,
na one kiše,
ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
potpuno ista,
da joj verujem, da se smejem
davno sam, davno, prokleo Hrista
a i do nje mi baš nije stalo,
klela se, ne klela,
mora se tako, ne vrede laži.

Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,
sve sam joj govorio,
vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
čitala popodne,
u kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca,
malo mora,
prve joj noći i koža bila pomalo slana,
ribe zaspale u njenoj krvi;
smejali smo se dečacima što skaču
s mosta za cigarete,
smejali se jer nije leto, a oni skaču - baš su deca,
govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća...

Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge,
mogao sam slobodno misliti o svemu,
razbistriti Spinozu,
sate i sate mogao sam komotno gledati
druge,
bacati oblutke dole, niz stenje,
mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko,
mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,
samlji od sviju,
mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
u stenu,
sve sam mogao...

Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,
igrali smo se buba-mara i skrivalice,
Svetlana izađi, eto te pod stenom,
nisam valjda ćorav,
nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
dobićeš batine;
kad je ona tražila - mogao sam pobeći
u samu reku - našla bi me,
namiriše me, kaže, odmah,
pozna me dobro.
Nisam joj nikad verovao,
valjda je stalno ćurila kroz prste.
Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
nosila ga u sobu, vešala o končiće,
volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.

Pitao sam je šta misli o ovom svetu,
veruje li u komunizam, da li bi se menjala
za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
ponekad glupo, znam ja to i te kako;
pitao sam je da li bi volela malog sina,
recimo plavog,
skakala je od ushićenja - hoće, hoće,
a onda, najednom, padala je u neke tuge
ko mrtvo voće:
ne sme i ne sme, vidi ti njega, kao da je ona
pala s Jupitera,
ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
a ne neko drugi,
taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi.

Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,
ti si đavo, ti si anđeo,
sve sam joj govorio.
Ništa mi nije verovala.
Vi ste muškarci rođeni lažovi,
vi ste hulje,
svašta je govorila.
A padale su nad Mostarom neke modre kiše...

Stvarno sam voleo tu Svetlanu
jedne jeseni,
jao, kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava,
jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao, kad bih znao ko to u meni
bere kajsije, još nedozrele.


Mostarske kiše
U Mostaru sam voleo neku Svetlanu jedne jeseni,
jao kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi joj glava, ne bi joj glava,
jao kad bih znao http://lyricstranslate.com/ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
još nedozrele.
Govorio sam joj ti si derište, ti si balavica,
sve sam joj govorio.
I plakala je na moje ruke, na moje reči,
govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
telo ti zdravo što se praviš svetica,
a padale su svu noć neke modre kiše
nad Mostarom.
Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
Pitala me je imam li brata, šta studiram,
jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
sve me je pitala.
Pitala me je da li bih mogao sa svakom tako
sačuvaj Bože,
da li je volim, tiho je pitala,
a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela il' nije smela,
vrag bi joj znao.
Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
njene oči ptica, njena bedra srna,
imala je mladež, mladež je imala,
ne smem da kažem,
imala je mladež, mali ljubičast,
ili mi se čini.
Pitala me je da li sam Hrvat, imam li devojku,
volim li Rilkea - sve me je pitala,
a na oknu su ko božićni zvončići moga detinjstva
zvonile kapi
i noćna pesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
Ej, Sulejmana othranila majka.
Ona je prostrla svoje godine po parketu.
Njene su usne bile pune kao zrele breskve,
njene su dojke bile tople ko mali psići.
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
Svetlana, Svetlana, znaš li ti da je atomski vek,
De Gol, Gagarin i koještarije,
sve sam joj govorio,
ona je plakala, ona je plakala.
Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,
svuda sam je vodio,
u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
pod starim mostom Crnjanskog joj govorio,
što je divan, šaputala je, što je divan.
Kolena joj crtao u vlažnom pesku,
smejala se tako vedro, tako nevino,
ko prvi ljiljani,
u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
pod teškim turbetom;
na grob Šantićev cveće je odnela,
malo plakala, kao i sve žene,
svuda sam je vodio.
Sada je ovo leto, sad sam sasvim drugi,
pišem neke pesme,
u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
i ništa više,
a padale su svu noć nad Mostarom neke
modre kiše,
ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
al' nije htela to da čini,
nije htela, il' nije smela,
vrag bi joj znao.
Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,
bledunjavo sunce - izgladnelog dečaka nad Mostarom
ne umem zaboraviti,
ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
njen smeh što je umeo zaboleti kao kletva;
onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
Bog je veliki, govorila je, nadživeće nas;
ni one teške, modre kiše,
o jesen besplodna, njena jesen...
Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,
sve je govorila,
malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
govorila je Klajd Grifits ne bi umeo ni
mrava zgaziti,
smejao sam se - on je ubica, ti si dete;
ni one ulice, one prodavce poslednjeg izdanja
"Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo
u izlozima ne umem zaboraviti,
onu besplodnu gorku jesen nad
Mostarom,
one kiše,
ljubila me je po cele noći, grlila me
i ništa više, majke mi,
ništa drugo nismo.
Posle su opet bila leta, posle su opet bile kiše,
jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
otkuda tamo,
ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
ja više ne mogu, ja više ne umem
izbrisati.
Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
imam li devojku,
da li ikad pomislim na nju, na onu jesen,
na one kiše,
ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
potpuno ista,
da joj verujem, da se smejem
davno sam, davno, prokleo Hrista
a i do nje mi baš nije stalo,
klela se, ne klela,
mora se tako, ne vrede laži.
Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,
sve sam joj govorio,
vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
čitala popodne,
u kosi joj bilo zapretano leto, žutilo sunca,
malo mora,
prve joj noći i koža bila pomalo slana,
ribe zaspale u njenoj krvi;
smejali smo se dečacima što skaču
s mosta za cigarete,
smejali se jer nije leto, a oni skaču - baš su deca,
govorila je: mogu umreti, mogu dobiti upalu pluća...
Onda su dolazile njene ćutnje, duge, preduge,
mogao sam slobodno misliti o svemu,
razbistriti Spinozu,
sate i sate mogao sam komotno gledati
druge,
bacati oblutke dole, niz stenje,
mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko,
mogao sam umreti onako sam u njenom krilu,
samlji od sviju,
mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
u stenu,
sve sam mogao...
Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,
igrali smo se buba-mara i skrivalice,
Svetlana izađi, eto te pod stenom,
nisam valjda ćorav,
nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
dobićeš batine;
kad je ona tražila - mogao sam pobeći
u samu reku - našla bi me,
namiriše me, kaže, odmah,
pozna me dobro.
Nisam joj nikad verovao,
valjda je stalno ćurila kroz prste.
Volela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
nosila ga u sobu, vešala o končiće,
volela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.
Pitao sam je šta misli o ovom svetu,
veruje li u komunizam, da li bi se menjala
za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
ponekad glupo, znam ja to i te kako;
pitao sam je da li bi volela malog sina,
recimo plavog,
skakala je od ushićenja - hoće, hoće,
a onda, najednom, padala je u neke tuge
ko mrtvo voće:
ne sme i ne sme, vidi ti njega, kao da je ona
pala s Jupitera,
ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
a ne neko drugi,
taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi.
Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,
ti si đavo, ti si anđeo,
sve sam joj govorio.
Ništa mi nije verovala.
Vi ste muškarci rođeni lažovi,
vi ste hulje,
svašta je govorila.
A padale su nad Mostarom neke modre kiše...
Stvarno sam voleo tu Svetlanu
jedne jeseni,
jao, kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava,
jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao, kad bih znao ko to u meni
bere kajsije, još nedozrele.

петак, 21. октобар 2011.


Urbino

Posto tek pocinjem da blogujem i ucim se kako da to sto bolje radim, naravno i gresim, ali sad hocu nesto da napisem o gradu ciju sam sliku okacila pre neki dan.
Urbino (antički Urbinum Hortense ili Urvinum Mataurense) je grad u središnjoj Italiji, u provinciji Pesaro e Urbino, regija Marche, s 15,444 stanovnika. Urbino je kuturno i poljoprivredno središte provincije, a sve do 17. stoljeća bio je poznat i po proizvodnji majolike.
Grad je toliko sladak, lezi na dva brda i imate osecaj kao da ste se vratili neki vek unazad. Nije mali, a nije ni veliki. Treba vam dobra kondicija da dodjete do njega, jer kola morate da parkirate na parkingu van zidina grada (ulaz u zidine grada imaju pravo samo stanovnici starog dela grada).
Dakle, kao obaveznu destinaciju zapisite ovaj grad... URBINO